Nakon svih muka s dizanjem prosjeka, odabirom srednje i upisom u teško odabranu školu, zaista nam nije lako. A roditelji kažu da ne razumiju zašto smo nervozni i kakve mi stresove možemo imati u životu jer mi smo tek djeca i najteža nam je stvar u našem životu nastava…
Bliži se kraj školske godine, a za učenike osmih razreda i kraj obrazovanja u ovoj školi. To nije mala promjena. Zasad se prvo usredotočujemo na kraj osmog razreda. Svi su osmaši napokon odabrali natpise i boje za majice koje će nositi posljednji dan nastave. Iako to zvuči kao lagan zadatak, iako smo o tome razmišljali od devetog mjeseca, iako su nam razrednice neprekidno ponavljale da nešto moramo osmisliti, po mogućnosti zanimljivo i inovativno, iako smo svi razmišljali punom parom, najbolja rješenja osmišljena su tek u zadnjim trenutcima. Neki razredni odjeli doslovno posljednji dan kada su promjene bile moguće. No definitivno je bilo vrijedno čekanja, jer su natpisi ove godine zaista jedinstveni; nema kopiranja i onog vječnog A di sad? natpisa - ponosim se našim osmašima zbog toga :)
Naravno, i majice i tisak, ali i završna priredba pa zabava za osmaše, a i neki izleti koje priželjkujemo, ništa od toga nije besplatno, pa se počinju skupljati i novci. Dok su blagajnici u nekim razrednim odjelima preopterećeni i skupljaju novce za sve živo, 8.b sredio je to razrednom štednjom koju imamo od početka godine i iz koje ćemo si moći platiti sve što nam treba, uz minimalne ili nikakve doplate. No ovo je onaj zabavni dio ove priče.

AKO SAD DOBIJEM PET
Kad je riječ o ocjenama za kraj godine, to za malobrojne odlikaše znači odmor i zadržavanje prosjeka, a za većinu učenika zadnja popravljanja ocjena. S obzirom na to da su se učenici, s obzirom na prošlu godinu, ipak malo opustili, činjenica da nam je ostalo još manje od dva mjeseca nastave mnoge je uhvatila na prepad. Nitko od nas ne zavarava se; znamo da će učitelji "rušiti" i osmom razredu ako nemamo ocjene za prolaz. Sada su se svi primili knjige, ili barem tuđe radne bilježnice (i prepisivanjem se može nešto naučiti, provjereno) i prionuli na ispravljanje svega, od jedinica do trojki iz ispita, ali i minusa iz zadaća. Vrše se složene kalkulacije, tipa: "Ako sad dobijem 5 iz ovog ispita, pa nagovorim nastavnicu da odgovaram još dvije lekcije i napravim prezentaciju i plakat i iz svega dobijem 5, prosjek će mi biti 4,56 i proći ću s 4,78, što je više nego dovoljno za gimnaziju…“. Time dolazimo do sljedeće faze našeg problema: što nakon osnovne?
Među nama zaista ima svega - budućih zubnih tehničara, veterinara, umjetnika, policajki, i mnoštvo gimnazijalaca. Naravno, mnogo nas je i neodlučnih, ali to su često oni koji nemaju dovoljno bodova za upis u željene srednje škole. Ove godine upis nam je dodatno zakompliciran novim načinom bodovanja i upisa u srednju školu.
Naime, umjesto uobičajenih 60, sada možemo imati maksimalno 80 bodova, uz mogućnost dodatnih bodova. No njih je na natjecanjima sada teže dobiti nego prije, jer se boduju samo prva tri mjesta na državnoj razini. Boduju nam se prosjeci 5. i 6. razreda te zaključne ocjene šest predmeta u 7. i 8. razredu, od kojih se tri boduju u svim (Hrvatski jezik, Matematika i prvi strani jezik), a tri bira svaka škola posebno (npr. za Matematičku gimnaziju to su Fizika, Kemija i Biologija, a za Elektrotehničku srednju školu Fizika, Kemija i Tehnička kultura). Iako nam je to objašnjeno nekoliko puta, rijetki su oni koji si znaju zbrojiti bodove, što znači da ti rijetki „talentirani“ pojedinci izračunavaju prosjeke polovici učenika iz razreda.

SKUPE MOGUĆE POGREŠKE
Kada napokon uspijemo shvatiti koji se predmeti boduju za koju srednju, te izračunati koliko zapravo bodova imamo, čak i ako nakon toga uspijemo naći i koji su pragovi za koju školu te hoćemo li "upasti" u onu koju želimo, još se moramo prijaviti. No to nije baš jednostavno kao prije. Nije dovoljno skupiti sve svoje svjedodžbe i priznanja s natjecanja i zaputiti se u odabranu srednju; sada se prijavljujemo preko interneta. Iako to nosi brojne prednosti (brža i lakša prijava bez čekanja, mogućnost prijava u više škola, brz pregled listi, promjene u odabiru…), ima i brojne nedostatke, jer mnogima nije jasno gdje se sve i kada trebaju prijaviti, gube se šifre CARNetovog e-maila, pinovi za pristup svom profilu na stranici www.upisi.hr preko koje se prijavljujemo u srednje… A to je tek početak problema. Naime, čak i ako se sve uradi kako treba, nedostatak informacija ili neke informatičke ili administrativne pogreške mogu nas skupo koštati, ako ne upisa u srednju, onda barem živaca.
Kako se u srednje škole prijavljujemo samo preko svojih profila na već spomenutoj stranici, sve naše ocjene i svi su naši podatci tamo. Ukoliko razrednica pogrešno utipka samo jedan broj u našem OIB-u, ili samo jedno slovo našeg imena, mi ne moramo biti primljeni u školu jer mi nismo ista osoba. Zato je bitno provjeriti sve svoje podatke prije prijava u škole i tražiti da se isprave i najmanje pogreške, jer bolje je spriječiti nego liječiti.
To je zasigurno najopasniji problem, koji nas zaista može stajati upisa u srednju, ali tu su i problemi koji nam možda neće ugroziti upis, ali hoće živce i psihičko zdravlje nas i naših roditelja. Zamislite ovu, više nego "predivnu", situaciju:
Učenica osmog razreda se, po prvi put, prijavljuje na svoj CARNetov e-mail. Razrednica je naglasila da to obvezno moraju uraditi kako bi se mogli upisati u školu. Dakle, plan joj je ući na e-mail, samo provjeriti je li joj šifra ispravna i funkcionira li sve, jesu li tamo neki podatci ili e-mailovi koji nisu njezini, i izaći. Posao od 5 minuta, s uključivanjem računala. No, gle čuda, kada se prijavila na e-mail, cijeli joj je ekran počeo bljeskati i nije prestajao dok nije zatvorila cijeli taj prozor. S obzirom na to da se to ponovilo nekoliko puta ona je, logično, na rubu očaja i već vidi budućnost u kojoj se ne može ni prijaviti u željenu srednju školu, štoviše, gimnaziju. Nakon večeri suza i živčanih ispada (pomalo pretjerana, ali ipak očekivana reakcija za tinejdžera nakon osam sati nastave u obje smjene), odlazi spavati i sljedećeg se dana prijavljuje preko mobitela, a zatim i preko računala, ali s drugog internetskog preglednika (Internet Explorer, Google Chrome…) i sve je u redu. S obzirom na to da sam ja ta učenica, sa sigurnošću mogu reći da mi je to iskustvo skratilo život za nekoliko dana.

ZAISTA NAM NIJE LAKO
Tu je i nedostatak informacija. Ni nastavnici ne znaju sve, a na neka pitanja omiljeni im je odgovor, ako ne znaju pravi: „Saznat ćete na vrijeme!“. Čak i ako je nama to dovoljno dobro, nekim roditeljima nije, pa ONI dobivaju napadaje panike kada shvate da nigdje nisu ponuđene srednje škole za prijavu. Sad, kad su nam napokon podijelili knjižice s uputama za upis (istina, sigurna sam da je dobar dio nas svoje već pogubio, ali barem su pokušali), takvih zabuna ne bi trebalo biti. Naime, iako se možemo prijaviti na stranicu za upise i pregledati svoje podatke od 15. travnja, tek od 9. svibnja počinju prijave u srednje škole. Logično, zar ne?
Nekako imam osjećaj da bi nam svima sve olakšali da se ove godine prijavljujemo na oba načina, na stari, s hrpom papira, i novi, s jednom stranicom, i to na internetu. No, svima je bilo lakše ubrzati proces i pustiti učenike osmih razreda da se snalaze kako znaju i umiju. Iskreno se nadam da će se svi zaista i uspjeti snaći; Osijek je još u dobroj situaciji, no ne znam kako će se snaći oni sa slabim internetom u nekim manjim, udaljenijim mjestima.
Nakon svih tih muka s dizanjem prosjeka, odabirom srednje i samim upisom u teško odabranu školu, zaista nam nije lako. A onda roditelji kažu da ne razumiju zašto smo nervozni i kakve mi stresove možemo imati u životu jer mi smo tek djeca i najteža nam je stvar u našem životu nastava… Ne znamo mi kako je njima odraslima teško… Voljela bih vidjeti kako bi se oni snašli u našoj situaciji, kako bi oni digli naše prosjeke i kako bi se oni prijavili u željene srednje preko novog programa… Sigurna sam da onda više ne bi bili tako sigurni da je nama strašno lagano u životu.
Napisala:
Helena Čavlović, 8.b