Osim ubijanja učenjem ima vremena i za izlaske, ili barem rođendanske zabave, i za nalaženje s dečkom. Sve se stigne, sve se može.

Trebalo mi je mnogo vremena da se oporavim od ispita. No, prošli su… Solidno. Bilo je užasno teško, spavanja maksimalno 5 sati u jednoj noći - ako i toliko - radni vikendi, pokoje gubljenje živaca i samo malo očaja. Ali na kraju se isplatilo. Od osam ispita - četiri petice, tri četvorke i jedna katastrofa (fizika) koju ispravljam. Ali čak i ta katastrofa je pozitivna (3, 2); definitivno je moglo biti i lošije. S druge strane, mogle su i neke od četvorki biti petice, ali je nedostatak koncentracije u jutarnjoj smjeni učinio svoje. Treba reći da je u srednjoj četvorka otprilike kao petica s jednom ili dvije pogreške u osnovnoj pa je ona više nego zadovoljavajuća ocjena.
Sve u svemu, sama sam odgovorna za svoje ocjene. Na tromjesečju (ocjene se zaključuju idući tjedan), iz gotovo svih predmeta imam prosjek za odličan, tako da sam mirna za razliku od onih koji ispravljaju jedinice i jedini cilj im je pozitivna ocjena, potpuno nevažno koja. Meni su samo povijest i fizika malo lošije. Ali povijest se polako i sigurno diže s četvorke na peticu, a fizika se može ispraviti prije upisivanja prve katastrofe od ocjene; naime, prvi je ispit navodno uvijek jako loše napisan, što pokazuje i činjenica da je samo jedna osoba u cijeloj generaciji (od nas gotovo 200) dobila 5, 5.

KONCERT KOJI ISCRPLJUJE
A sad malo vedrije teme: kazalište. S razlogom sam rekla „malo“ vedrije, jer je taj navodno izborni događaj zapravo vrlo obvezan, tj. ako se netko odluči ne platiti ulaznicu iz bilo kojega razloga, profesorica iz glazbenoga (ujedno i voditeljica u školi) ljubazno mu je pokloni, s napomenom da će tu osobu posebno pitati kako joj je bilo, jer ju sad baš zanima hoće li joj se svidjeti kazalište kad joj se dosad nije sviđalo.
A ovo što smo mi gledali, odnosno slušali, bio je koncert klasične glazbe (!)… Naravno, vrlo je moguće da se nekome to sviđa, ali većini nas to nije ni blizu vrste glazbe koju slušamo. A sjediti sat i pol i gledati kako netko skviči, ovaj, pjeva… Uspjela sam sjesti u stražnje redove pa su mi uši bile koliko-toliko zaštićene. Bilo je zaista smiješnih situacija. Na primjer, u jednom je trenutku jedna od pjevačica očito izgubila koncentraciju i doslovno vrištala nekoliko sekundi. Još bi mi, neuki učenici i povjerovali da je to pjevanje da dirigent nakon te izvedbe nije zamolio za potpunu tišinu jer i najmanje šuškanje može omesti koncentraciju izvođača. Zatim, jedan od pjevača izgledao je kao vampir, a taj dojam je samo pojačala činjenica da je izašao nešto nakon pjevačice s kojom je izvodio duet i stajao iza nje, a s obzirom na njegovu dob (mogao mi je biti djed bez problema) i na njezinu građu tijela (kao i većina opernih pjevačica, ne ubraja se baš u anoreksičarke), to je jezivo podsjećalo na parodiju jednog od brojnih modernih filmova o vampirima.
A vrhunac je bio kada je jedna od bakica koje su ondje, za razliku od nas, bile svojom voljom počela komentirati izgled jednog od pjevača otprilike njezine dobi. Komentari su, naravno, bili vrlo pozitivni, a nama, u redu ispred, neopisivo smiješni. Osim toga, jedini napeti dijelovi su bili kada sam birala koju nogu ću prekrižiti preko koje, jer je to bilo gotovo neizvedivo s obzirom na gotovo nepostojeći prostor između redova. Na kraju nismo imali volje čak ni za hranu u McDonald'su, što možda najbolje pokazuje koliko nas je taj koncert iscrpio.

IMA VREMENA I ZA LJUBAV
A onda, ovaj vikend, prvi party koji organizira netko iz razreda za ljude iz razreda. Očekivano, proslava rođendana. Zapravo, i nije bilo nešto tako posebno, možda je jedina razlika u odnosu na zabave u osnovnoj što je bilo malo više osoba koje ne poznajem, jer je slavljenica zvala i neke prijatelje iz osnovne. Ali na kraju smo se svi odlično proveli i upoznali neke nove osobe, tako da su oni koji su odlučili ne doći jer „neće nikoga znati“ na gubitku, jer sam se čak i ja koja ne znam mnogo osoba snašla i ni u jednom trenutku nisam stajala sama.
I, za kraj, nešto ljubavima spomenutima u prošlome članku. One dobivaju pomalo tužan nastavak: jedna bi mogla vrlo neslavno završiti, a druga je, nakon kratkog zatišja koje se činilo kao konačni i tragični kraj (vrlo tragični i za mene, jer sam u toj priči ja tješila Njega), izgleda ipak na dobrom putu. Naravno, navijam za ovu drugu ljubav i nadam se da ću u sljedećemu članku moći reći da su napokon zajedno, jer znam koliko bi to usrećilo njih oboje, a Njega pogotovo.
Dakle, osim ubijanja učenjem ima vremena i za izlaske, ili barem rođendanske zabave. Sve se stigne, sve se može, a najbolji dokaz za to je da, čim napišem ovaj članak, idem i do dečka - da, i za njega ima vremena. Nadam se da na idući članak nećete toliko čekati, i da se zbog toga moga silnog pisanja bar malo manje brinete oko srednje…
Napisala: Helena Čavlović, 1. raz. gimnazije