U našoj školi mnogo učenika prati sport, a u zadnje vrijeme svi su zaokupljeni rukometom. I neke se učiteljice mogu pohvaliti strastvenim navijanjem. Rukomet je dio i nastavnoga programa - naravno, tjelesnog odgoja, na kojem i djevojčice imaju priliku zaigrati ovaj pomalo nasilan sport.
Rukomet je tema o kojoj se raspravlja već kod ormarića, čim se uđe u školu, tako da što prije razmijenimo mišljenja o jučerašnjoj utakmici. Uglavnom su dječacci ti koji pričaju o sportu, ali i djevojčice se sve češće ubacuju u razgovore svojim viđenjem naše obrane, napada, kontre.
Mnogi učenici naše škole jako strastveno navijaju u svojim domovima pred malim ekranima. Skaču po trosjedima i vrište od sreće, a kad gubimo, u opasnost dolaze svi kojih se možemo dočepati. To nimalo ne odgovara onima koji u susjednoj prostoriji slušaju glazbu, čitaju, uče. U mom slučaju to je moja sestra koju, kako mi kaže, neprestano prekida moje izmjenjivanje „Yeees!“, „Tooo!“ i „Neee, zaštoo!?“, s pokojim „Vražji suci!“ i „Kakav faul?!“.
Ali svi ti pogrdni uzvici i lomljenje stvari koje su bile pri ruci dok je Hrvatska igrala s Danskom (zbog čega smo podobivali jezikovu juhu od strane naših roditelja) bili su nepotrebni dok je naša rukometna reprezentacija osvajala brončano odličje na ovogodišnjemu svjetskom prvenstvu pobijedivši Sloveniju 31:26. To će zasigurno biti najpopularnija tema na hodnicima naše škole u ponedjeljak.
Napisala:
Kristina Čavlović , 6.a