Ove godine početak je nastave završio već prvi dan, ma prvi sat; već smo prvi tjedan (barem osmaši) ozbiljno obrađivali gradivo, imali zadaće i provjere. Nekad je to, čini nam se, išlo postupnije pa skoro cijeli deveti mjesec nismo radili ništa ozbiljno, a sad je taj opušteni, bezbrižni dio školske godine proletio kao da ga nije ni bilo.
Već su stigle prve ocjene i prvi upisi neprimjerenoga ponašanja; nema više suzdržavanja i popuštanja. Zbog ukidanja polugodišnje zaključne ocjene svi učitelji govore o tome, svi otprilike isto: njima će biti lakše, ali će zato nama biti mnogo teže. Upozoravaju da se mora neprekidno učiti, odmah od početka, pa nam očigledno žele pomoći i dati priliku za učenje, i pokazivanje tog znanja, već prvi tjedan.
A mi, učenici, mi smo još na praznicima i još se prisjećamo kako se piše, kako je biti miran i tih po 45 minuta u komadu, a od nas očekuju da budemo spremni i pripravni već od 3.9!
Ipak, snalazimo se polako, privikavamo se ponovo na traženje učionica poslije svakog sata, na nošenje pribora, pisanje zadaća...I baš kad se malo uhodamo u tu školsku rutinu, učitelji započnu tražiti da se odlučimo za dodatne nastave, govoriti o projektima koje ćemo raditi, zadatcima koje će nam tek zadati... Tada i ono malo pribranosti što smo skupili odlazi u vjetar i mi smo ponovo zbunjeni, izgubljeni, premoreni i pod stresom. Zato opet očekujemo da učitelji imaju razumijevanja za nas kad ponekad pričamo pod satom ili zaboravimo zadaću.
Napisala:
Helena Čavlović, 8.b