Još od rujna učitelji nam govore: Ove se godine na polugodištu ne zaključuju ocjene, no morate se stalno truditi, bit će vam teže… I ponovili su to mnogo puta. Sve do prosinca mi smo na to samo odmahivali glavom. Ali sad, kad smo to zaista i isprobali, nisam sigurna koliko je dobro to nezaključivanje ocjena.
Naime, uglavnom još nismo svjesni da bi nam nekoliko trojki iz prvog, drugog tjedna nastave moglo srušiti prosjek u šestom mjesecu. Ranijih godina događalo se da bi nekomu dobra polugodišnja zaključna ocjena pomogla da ima bolju ocjenu na kraju i kad bi imao mnogo lošije drugo polugodište. Ovako će to biti, zbog nekoliko mjeseci tijekom kojih školi nismo posvetili dovoljno vremena, mnogo teže postići.
Nezaključivanje ocjena na polugodištu značilo je više truda i za učitelje. Oni su na polugodištu na izvješće o uspjehu umjesto uobičajenih petnaestaek zaključnih morali ispisati sve naše ocjene iz imenika.
Mnogi su učenici proživjeli blagi srčani udar kad su shvatili da će im roditelji vidjeti sve ocjene, a neki ih još uvijek skrivaju od roditelja s vrlo kreativnim izlikama, od onog: nestalo je učiteljici boje u printeru, pa do: nije mi ga donio prijatelj kod kojeg sam ga slučajno ostavio. Da se takvo što ne bi događalo, te da učenici završnih razreda ne bi imali problema s upisom u srednje škole, možda bi promjene u načinu ocjenjivanja ili načinu upisa trebalo ipak najaviti godinu-dvije ranije.
Napisala:
Helena Čavlović, 8.b